“DROGA NIKAD, KNJIGA I SPORT ZAUVEK” – Deroga je smrt – čtvrti deo

Svi se dobro sećamo kampanje televizije „Sos kanal“ pod nazivom „Droga je smrt, bavite se sportom“. Slobodno se može reći da je pomenuta kampanja, koja je trajala godinama, bila jedna od najbolje smišljenih i najplodonosnijih kampanja na prostorima naše zemlje pa i šire, ikada. Cilj kampanje je bio dvojak. Prvo, podizanje svesti mladih o štetnosti mnogobrojnih droga, a drugo, opet podizanje njihove svesti o važnosti vođenja zdravog načina života, bavljenjem sportom.

Sličan cilj ima i projekat pod nazivom „DROGA NIKAD, KNJIGA I SPORT ZAUVEK“. Kroz seriju tekstova vezanih za ovu temu, pokušaćemo da utičemo na mlade generacije da shvate da su droge, odnosno konzumiranje istih, nešto što ih sigurno odvlači na „put bez povratka“, a čija je „zadnja stanica“, u velikom broju slučajeva, SMRT. Kao najbolja protivteža navedenom su, svakako čitanje knjiga i sport. Konzumiranjem ove dve aktivnosti, mladi, na najbolji mogući način utiču na poboljšanje kvaliteta svog života, kako psihičkog, tako i fizičkog. U tekstovima koji slede, upoznaćemo mlade sa vrstama droga koje im „prete na svakom koraku“, upoznaćemo ih i pokušati da im „probudimo“ ljubav prema knjigama najrazličitijih žanrova, kao i da ih upoznamo sa što većim brojem sportova, čijim će se, rekreativnim ili profesionalnim, bavljenjem formirati u psiho – fizički zdrave osobe i dobre ljude.

Heroin („horce“, „dop“, „žuto“)

Heroin je derivat morfina, droge koja se proizvodi od opijumskog maka, i verovatno je najopasnija droga današnjice po brzini razvijanja i obimu zavisnosti koju izaziva. Heroin u prirodi ne postoji izdvojen, nema ga čak ni u čahuri i stabljici maka, a na tržište stiže kao kristalni prah. Čist heroin je bele boje kao i kokain, ali takav ne ide na tržište droga. Zavisno od čistoće smeše, odnosno o količini i vrsti supstanci koje su mu dodate, boja heroina varira od svetlosmeđe do smeđecrvenkaste. Da bi se povećala količina droge na tržištu a samim tim i zarada, svi dileri u lancu dodaju nabavljenoj smesi najrazličitije supstance, od šećera, „vima“, i praškastih boja za zidove do gipsa. Zavisnici koji imaju svog stalnog dobavljača naviknuti su i na njegov način „rezanja“ heroina, odnosno na procenat heroina u smesi koju uzimaju. Promena dilera ili promena pošiljke ponekad znači i smrt zbog predoziranja jer nova pošiljka sadrži više heroina.

Zanimljivo je da diler koji je izgubio zavisnika zbog „overdoze“ ne gubi klijente, naprotiv, vrlo se brzo pročuje da on ima dobru robu koja se može još jednom „preseći“.

Neki zavisnici heroin uzimaju intravenozno, iako se heroin često i ušmrkuje, a može se i pušiti. Za intravenozno uzimanje heroina potrebni su im špric, limunska kiselina za pripremanje smese, kašika ili metalni čep i upaljač za zagrevanje smese. Oni koji se bodu u žilu na ruci, najčešće podvezuju mišić kaišem ili gumenom trakom, ali kako sumnjičavost okoline raste, tako i narkoman nalazi sve čudnija mesta na telu za ubrizgavanje droge. Tako se igla zabada u nogu, među nožne prste, u dojku, pod jezik, u prepone, u vrat…

Gotovo odmah nakon ubrizgavanja droge dolazi do osećaja zadovoljstva i smirenja; neki narkmani kažu da u utrobi osećaju senzaciju kao prilikom poletanja aviona, dok neki taj osećaj povezuju sa asocijacijom na blagi orgazam. To „poletanje“, traje kratko, manje od minuta. Nakon toga dolazi do olakšanja i utiska sigurnosti i „ušuškanosti“, pospanosti i dremeža, ravnodušnosti ka svemu. Osoba pod dejstvom heroina je pospana, zenice su joj jako sužene, ona „kljuca“ i nije voljna da govori. Kod nekih narkomana zavisnost se razvila vrlo brzo, pa su prve apstinencijske krize doživeli već nakon desetak „šutova“. Neki su postali zavisni nakon više od godinu dana neredovnog uzimanja heroina. Utvrđeno je da se zavisnost o heroinu razvije nakon tri nedelje svakodnevnog uzimanja ove droge. Nakon prvog, pa makar i „najblažeg“ kriziranja motiv uzimanja droge bitno se menja. Koji god je bio motiv za prvi „šut“ – znatiželja, nagovor, inat, želja za novim iskustvom – on nestaje i ostaje samo jedan motiv. Ostaje strah od krize, odnosno želja da se kako-tako funkcioniše jer bez heroina to je nemoguće. Nakon što se narkoman „navuče“ tj. postane zavistan, on nastavlja da se drogira kako bi i dalje održao utisak da je onaj isti čovek od pre. Nijedan narkoman, odnosno zavisnik nije bio svestan šta ga čeka, nijedan nije ozbiljno shvatio poruku da se preko heroinskog šprica direktno i sigurno ide u zavisnost. Uverenje o bezbednosti heroina koje šire dileri toliko je jako da je očito jače od zdravog razuma jer su gotovo svi zavisnici mišljenja da se zavisnost ne može desiti njima.

Simptomi krize ubrzo postanu poznati i onima koji su bili uvereni da su jači od heroina. Obično se kako kažu probude u znoju, preplašeni, hladno im je, koža im je naježena, nos i oči im sluze, lučenje slina iz nosa je pojačano, a zenice im se prošire i prekriju celu površinu oka. Kod jačih kriza dolazi i do povraćanja i proliva – normalno stanje zavisnika o heroinu je zatvor stolice – dolazi do povećanja temperature, do grčeva u mišićima i do bolova u gotovo svim delovima tela. Samo im je jedna misao u glavi – treba hitno nabaviti novu količinu droge, novi „piz“, još heroina, jer će samo sa novim „šutom“ sve muke prestati.

Kod zavisnika od heroina prvi se simptomi krize javljaju otprilike osam sati od poslednjeg ubrizgavanja droge, a pojačavaju se tokom jednog do dva dana nakon poslednjeg „šuta“. Nema spavanja, nema smirenja, nema olakšanja i to traje sedam do deset dana, nakon čega fizička zavisnost prestaje. Oni koji zagovaraju neke droge sa argumentom da ne izazivaju fizičku zavisnost poput heroina, nikad ne govore o tome da se i sa heroina gotovo svako može fizički „skinuti“ za desetak dana, ali da ga upravo psihička zavisnost ponovo vraća u začarani krug.

Ovaj projekat sufinansiran je sredstvima ministarstva Kulture i informisanja republike Srbije. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.