POSTAĆU VIDLJIV – NADICA I MARINA BLAŽIĆ

PREVENCIJA I ZAŠTITA OD DISKRIMINACIJE OSOBA SA INVALIDITETOM

(25.12.2023) – Ovo je priča o Udruženju “Plava školjka” iz Beograda, priča o Nadici Blažić, ali i njenoj kćerki Marini. I ne samo o njima, već i beleška o desetinama dece sa invaliditetom koja odrastaju pod budnom pažnjom svojih samohranih roditelja.

Nadica Blažić bila je učiteljica u jednom malom vojvodjanskom mestu, žena koja se ni po čemu nije razlikovala u toj pitomoj sredini. Medjutim, rodjenje kćerke Marine, koja je jedno o troje Nadicine dece, promenilo je njen život iz korena. Marina se rodila sa brojnim fizičkim deformitetima, bila je od lekara unapred otpisana, a majci su isti govorili da je najbolje da je ostavi i posveti se ostatku porodice. Marina je unapred otpisana, ili bila je planirana da se na njoj obavljaju medicinski eksperimenti.

Nadica na taj predlog nije pristala, već se hrabro uhvatila u koštac sa životom i rešila je da se posveti onome najsvetijem što ima u životu, svom detetu. Zajedno sa Marinom prolazila je godinama kroz razna iskušenja, Banja Koviljača postala je njihova druga kuća, a lekari i svo ostalo medicinsko osoblje Specijalne bolnice njihovi najverniji prijatelji. Borili su se samo kako one znaju i umeju, svaki novi dan dočekivali su sa novom nadom, prolazile su sedmice, meseci, godine, a rehabilitacija je, uz natčovečanske napore svih, davala rezultate. Od “izgubljenog slučaja” Marina je postala pravi medicinski fenomen, sada devojka u dvadesetim godinama koja se ne razlikuje od svojih vršnjaka. Malo je prostora da pobrojimo šta su sve zajednički uspeli da postignu, ali ovo je priča o nečemu drugome, o tome da nadu u životu osobe sa invaliditetom nikada ne smeju da izgube.

Pri kraju svoje lične borbe za Marinino bolje sutra, Nadica je poučena sopstvenim iskustvom došla na ideju da osnuje Udruženje koje će biti oaza mira, sreće, nove nade za decu i njihove samohrane roditelje. Jer, kada se problem pojavi, invalditet ustanovi, život mora iz korena da se promeni, onda često jedan od roditelja, za koga se misli da je jači najčešće, jednostavno izgubi, nestane. I tada ostanu njih dve, njih dvoje, a dešava se i njih dvojica, da se bore, za nju, njega, ali i sve ostale članove porodice. Tada nastaje lom, pucanje po svim znanim i neznanim šavovima i u tim trenucima je najvažnije sačuvati nadu i zdrav razum.

Dakle, Nadica je osnovala “Plavu školjku” koja okuplja svoje bisere rastue po celoj Srbiji, a oni joj se raduju kao rodjenoj majci. Menjala je “Školjka” adrese po Beogradu, često neshvaćena od okoline, jer malo ko se potrudio da na pravi način razume njenu misiju. Pogotovo kada su retki dolazili, videli, prolazili, ne želeći da se upuštaju dublje u problematiku života. Ali, Nadica je radila, animiriala, aktivirala, borila se, nije želela da odustane. Imala je svoju viziju kako ta otpisana i zaboravljena često deca mogu da imaju svoju sreću i svoj kutak. Jer, oni po Zakonu imaju pravo, ali za njih nedovoljno, da jedanput godišnje borave na rehabilitaciji 21 dan u Banji Koviljači. A njima treba više, zna to Nadica, treba im pomoć, pogotovo kada to pravo kao punoletne osobe izgube.

Ideja je bila da se u Banji Koviljači napravi Kuća nade, objekat koji bi služio za smeštaj i oporavak dece. Tu bi, prema ideji, 25 porodica boravila dva puta ogdišnje po 21 dan. Porodica, jer je za oporavak, sem lekara i sestara potrebna i atmosvera, što mnogi zaboravljaju. Sve je to lepo, ali kako? Para nema za tako skup objekat, treba kupiti plac, podići kuću, opremiti je po standardima, ipak su to deca, osobe sa invalditetom, treba ih hraniti, obezbediti im svu potrebnu negu…

Kada se nešto želi, onda ništa nije nemoguće, treba samo pronaći pravi put…Nadica se angažovala 24 sata, dobila je podršku, pre svih meštana Banje Koviljače, bilo je tu i donatora koji su odvojili ne mala sredstva. Verujući ljudi su u Hramu Svetog Petra i Pavla nedeljom posle liturgije od oca Dragana slušali zašto je tako nešto potrebno Koviljači, našoj deci, Srbiji…

I, kako kaže narodna poslovica, kada se nešto želi, onda se pronadje način, kuća je krenula da se gradi. Odnosno, prvo je kupljen plac, kako kažu meštani “čim se udje u banju na prvoj krivini sa desne strane”, onda je izliven temelj, pa je podignuta montažna kuća, na kraju uz “Tamaru u akciji” ona je završena i predata na upotrebu. I sada, kada se sve ovako čita, izgleda lako, jednostavno, kao da je to “normalna stvar”. Ali, nije…i nije sada to važno, najbitnije je da su biseri “Plave školjke” na jednom mestu, da će, ponovićemo, oni moći 2 puta godišnje da borave po 21 dan potpuno besplatno, kako bi im se omogućila neophodna rehabilitacija. I sve to zahvaljući ideji, radu, veri, upornosti.

Zato, ako dolazite u Banju Koviljaču, svratite slobodno u “Kuću nade”, ona je sada i ogradjena, uskoro će i dvorište biti potpuno sredjeno. Posetite bisere “Plave školjke”, pogledajte kako oni srećno žive, uprkos svim problemima sa kojima se u životu suočavaju. I posle toga, mnogi od zapitaće se da li nam i šta u životu nedostaje? Jednostavno, za sreću je potrebno tako malo, a baš “to” često ne umemo da prepoznamo…

Ovaj projekat je sufinansiran iz Budžeta Republike Srbije – Ministarstva informisanja i telekomunikacija.

Stavovi izraženi u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.

FOTO – PRIVATNA ARHIVA