VRATIMO IGRU DECI BEOGRADA – TRINAESTI DEO

(30.12.2023) – Mobilni telefoni su na početku imali funkciju obavljanja poziva ili razmene poruka, ali danas se koriste i kao mape, knjige, vremenska prognoza, novine, pretraživači koji nas dovode do važnih informacija koje su nam zaista potrebne. Sve što smo nekada tražili na više različitih mesta, uključujući i relaksaciju i zabavu i sport, sada se nalazi u jednoj maloj spravi.

Realno govoreći, opet su odrasli uglavnom krivi za problem koji se kasnije reflektuje na decu, jer ako mi, odrasli, posežemo za mobilnim telefonom stalno u toku dana, očekivano je da će i dete pokazati interesovanje. Zavisnost dece stvara se iz potrebe da imitiraju ono što rade stariji. Stvari sada postaju ozbiljnije jer ovaj proces karakterišu promene u mozgu, a ono što je zajedničko svakoj zavisnosti je težnja ka dopaminskom odgovoru. Dopamin je neurotransmiter (komunikacijski kanal izmedju neurona) kreiran u mozgu. Oslobađa se kada mozak očekuje nagradu.

Kada određenu aktivnost povežemo sa zadovoljstvom, samo iščekivanje može biti dovoljno za podizanje nivoa dopamina. To može da bude, na primer, određena hrana koju volimo, ali i lajk na mobilnom telefonu. Pretpostavimo da dete najviše provedenog vremena na telefonu upražnjava igranjem igrica. Mozak deteta može povećati dopamin kada oseti da se približava prelasku nekog nivoa igrice. Kada dete pređe taj nivo u igrici, poplava dopamina pojačava ovu žudnju i usredsređuje se na njeno zadovoljenje u budućnosti. To je ciklus motivacije, nagrade i pojačanja. Mozak teži sve većoj količini “nagrađivanja” u vidu prijatnosti koju oseća. U praksi to možemo da vidimo kroz vreme provedeno uz uređaj i težnju prema toj nagradi.

Zavisnost od mobilnih telefona se definiše kao bihejvioralna (ponašajna) zavisnost. Iako se u stručnim krugovima i opštoj komunikaciji koristi termin „zavisnost“ zbog sveukupnog ugrožavanja psihičkog zdravlja i kvaliteta života osobe, još uvek nije uvrštena u zvaničnu listu mentalnih poremećaja.

Roditelji se ne javljaju sa dijagnozom zavisnosti od mobilnih telefona. To obično bude značajno izmenjeno ponašanje deteta, koje ima uticaja na izmenjenu svakodnevnicu i dinamiku čitave porodice.

Saradnja sa roditeljima predstavlja jedan od ključnih elemenata terapijskog pocesa. Bitno je istaći da probanje alkohola, cigarete ili sličnih poroka ne znači i automatsku zavisnost, pa shodno tome ne znači ni da će svako dete koje uzme telefon u ruke biti zavisno od istog. Ovde je potrebno gledati širi kontekst (okruženje, aktivnosti i sadržaje kojima je dete izloženo). Dete koje ima mogućnost da se slobodno igra, provodi kvalitetno vreme sa vršnjacima u parku, ima kontakt sa prirodom, zdravo i podržavajuće porodično okruženje, ima manju verovatnoću da će kreirati zavisnost bilo koje vrste. Preporuka svakako jeste da dete ima ograničen pristup telefonu, uz kontrolu sadržaja koje konzumira. Ono što je jednako, ili čak bitnije, jeste da se detetu pruže drugi sadržaji koji će umanjiti potrebu posezanja za telefonom, a to znači da roditelj ili staralac mora da daje pozitivan primer.

 

Projekat Vratimo igru deci Beograda sufinansiran je sredstvima Gradske uprave grada Beograda, Sekretarijata za informisanje.

Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.

FOTO – BAŠS