POSTAĆU VIDLJIV – DRAGAN STOJANOVIĆ

PREVENCIJA I ZAŠTITA OD DISKRIMINACIJE OSOBA SA INVALIDITETOM

(28.12.2023) – Dragan Stojanović je jedan sasvim običan čovek, rodjen pre više od 70 godina na Kosovu i Metohiji, da bi u ranoj mladosti, trbuhom za hlebom, stigao do Velike Plane. Zaposlio se u obližnjoj Smedervskoj Palanci, tačnije u privrednom gigatnu “Goša” koji je u to vreme zapošljavao više od 10 hiljada radnika. Fabrika “Goša” proizvodila je drumska i šinska vozila za kupce širom sveta, uglavnom su to bili saradnici iz zemalja “nesvrstanih”, a njihova Mostogradnja i danas svedoči o tadašnjim zlatnim vremenima srpske i jugoslovenske privrede.

Dragan je bio jedan šraf u toj fabrici, varilac koji je znao svoj posao, nije se libio da se potpuno preda aparatu, raznoraznim elementima koje je vario, ne misleći mnogo na posledice koje mogu da se jave usled preteranog korišćenja ovog sredstva za rad. Radio je Dragan duple smene, imao prebačaj sati veći od normiranog mesečnog učinka, bile su tu i dobre plate, gradila se kuća, podizala deca, nije se mislilo o onome što može da donese sutrašnji dan. A danima je Dragan plakao noću od posledica varenja, oči su molile za pomoć, ali nije se junak ove priče obazirao. Stavljao je led, kamilicu, kad upadne špon u oko Dragan je to rešavao kod lekara…

Sve do pred kraj 5-te decenije njegovog života. Tada je “djavo došao po svoje”, zdravlje je počelo da naplaćuje sve ono što je do tada trpelo i, jednostavno, od preteranog izlaganja negativnim pojavama oči nisu izdržale. Dragan je potpuno oslepeo.

Tada nastaje potpuni lom, jer život treba reorganizovati, živeti se mora, ali kako…gde naći motiv, na koji način se prilagoditi novonastaloj situaciji… Odmah je Draganu pomogao njegov lekar opšte prakse koji mu je direktno rekao…”Dragane, moraš medju ljude, ako se zatvoriš u kuću brzo ćeš da završiš”… Savet je poslušao, uz pomoć supruge sa kojom će, ako Bog da, uskoro proslaviti Zlatnu svadbu, Dragan je krenuo u novi život, prvo u Savez slepih se učlanio, da čuje ljude koji imaju istu muku, kako i na koji način dalje. Zatim je krenuo na razna druženja, sportska takmičenja, nije se libio da na crtu stane i duplo mladjima od sebe. “Sve su to moja deca”, očinski će Dragan kada se seća svih tih susreta. Znao je da on mora da bude lokomotiva dobrog raspoloženja, da svojim primerom pokazuje da invaliditet nije osuda, već samo stanje.

Nastavio je da radi i po kući, jednostavno, kada je “Crveno slovo” dan nikako da prodje. Jer, u radu je spas, ne može Dragan nikako da bude pasivan, da leži i čeka novo jutro. Mnoge stvari radi kao da nije slep, od najsitnijih popravki po kući, pa sve do… Jednostavno, takav je, a veliku energiju daje mu njegova velika i skromna porodica. Strastveni je zaljubljenik u sport, fudbal pogotovo. Prati utakmice, sluša Radio i čeka da njegov unuk uskoro postane standardni prvotimac jednog našeg superliogaša. On je dedina nada, a tu su i ostali najmladji, ne odvaja ih od sinova, ljubav je velika, široka, srećan je čovek koji ima koga da voli…

Iako je zagazio već dobro u osmu deceniju života Dragan voli i dalje sa prijateljima da posedi, popriča, pojede, popije i zapeva. Iako se, ponekada, pesma i suze preklope iz Draganove duše izbija želja za životom. Invaliditet nosi stoički, svestan da nikada više neće videti, ali on gleda svojom dušom koja mu obasjava đirok put. Kada se sada seti tih dana u kojima je besomučno jurio, ne za milionima, već za nešto pristojnijom egzistencijom, ima jednu poruku koju mnogi u životu čuju, ali se na nju ne obaziru previše, nažalost sve do trenutka kada ih surova realnost na to primora…”Deco, prikočite malo, biće svega u životu, samo neka je zdravlja”…

Ovaj projekat je sufinansiran iz Budžeta Republike Srbije – Ministarstva informisanja i telekomunikacija.

Stavovi izraženi u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.

FOTO – PRIVATNA ARHIVA